ANTI-KRIMINAL

Licimjerstvo politike u borbi protiv kriminala i korupcije

Na marginama prošlonedjeljne sjednice Vijeća ministara Bosne i Hercegovine tokom koje je, na guranje, usvojen Nacrt budžeta državnih institucija za ovu godinu, odvijao se zanimljiv i poučan dijalog između ministra vanjskih poslova Zlatka Lagumdžije i Sadika Ahmetovića, državnog ministra sigurnosti. Nakon što se Ahmetović požalio da iz budžeta nije izdvojeno dovoljno novca za sigurnosno-obavještajne aktivnosti, koje se službeno zovu “posebne istražne radnje”, Lagumdžija ga je, navodno, upitao koliko su državu koštale “posebne istražne radnje” koje su prije tri godine provođene nad njim i njegovim stranačkim jaranima u operaciji “Reket”?

 

________piše: Senad Avdić l Slobodna Bosna

Naposljetku je ispalo, barem u ovoj pokusnoj etapi usvajanja budžeta, a bit će još tu ozbiljnoga posla dok se ta stvar ne ozakoni, da je budžetsko honoriranje ovih sofisticiranih (pred)krivičnih radnji, koje mogu biti u nadležnosti Agencije za istrage i zaštitu (SIPA), ali i Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) spriječeno iz potpuno privatnih frustracija i otvorenih resentimana, moguće i strahova, jednog državnog ministra.

Izvinjavam se, dvojice; i ministar prometa i komunikacija Damir Hadžić (Naibu Zlatko) bio je u istom paketu sa stranačkim šefom, i on se nakostriješi, hladan ga znoj oblije, na svaki spomen “posebnih istražnih radnji”.

Za neupućene, “posebne istražne radnje” predstavljaju skup policijsko-obavještajnih mjera bez kojih se, sasvim sigurno, primjerice, nikada u Hrvatskoj ne bi moglo stati u kraj nezajažljivom, beskrupuloznom, svirepo bezdušnom kleptokrati Ivi Sanaderu.

Nakon jednog od brojnih suđenja, a vode se tri paralelna sudska procesa protiv bivšeg hrvatskog suverena, Sanaderov glasnogovornik Ratko Maček,također optužen kao suizvršilac u pljački, jadao se prijateljima zbog povrede elementarne privatnosti bivšeg šefa, a sada kolege iz prvih sudskih klupa.

“Možete misliti da je USKOK pratio i dokumentirao doslovce sve Sanaderove telefonske razgovore i kontakte, kafanske susrete, kreditne kartice njegove supruge, troškove njegove kćerke tijekom studiranja u Americi? Nečuveno!…”

Kako može biti “nečuveno” ako su USKOK-ovi istražitelji razgovijetno čuli sve što je Sanader govorio tamo gdje se najmanje nadao, čak i na najintimnijim, pažljivo selektiranim kafanskim razgovorima sa “strateškim partnerima” iz INA-MOL-a?!

Federalni premijer Nermin Nikšić prije dvadesetak dana, da li iz dokoličarske nemoći, ili zato što nije dorastao da se ičim ozbiljno pozabavi, bubnuo je ničim izazvan kako je Bosni i Hercegovini prijeko potreban “neki njen USKOK”, koji bi se, za početak, bavio oduzimanjem nelegalno stečene imovine.

Pri tom, ako sam dobro shvatio ono što premijer nije rekao niti artikulirao, što iz nemoći što zbog nekompetentnosti, taj bi naš domaći USKOK imao manje-više federalni okvir, ili, kako je to sada trendi reći, “format”. To bi, pokušavam rastjerati maglu iz Nikšićevih neprohodnih “opservacija”, bila neka nadinstitucija, nadređena tužilaštvima, policiji, obavještajnoj zajednici.

Ne znam da li je neko obavijestio federalnog premijera (jer kako bi drugačije Nikšić to individualno mogao iščeprkati) da takav (entitetski) projekat već 7-8 godina postoji u prijateljskom, bratskom entitetu Republika Srpska.

Zove se Specijalno tužilaštvo za organizirani kriminal i tijekom svoje dugogodišnje prakse taj je tužiteljski organ uspio dokazati dvije bitne unaprijed zadate hipoteze: Prvu, da Milorad Dodik nije kriminalac i, drugu, da je leglo, stjecište kriminala u Republici Srpskoj okupljeno oko opozicionih stranaka, nevladinog sektora, domaćih izdajnika, u svakom slučaju.

I tu pravosudnu instituciju, kao i niz sličnih “poluga države” Republika Srpska je formirala po urneku iz Srbije. U Srbiji je to Specijalno tužilaštvo krenulo u odlučni i odsudni boj protiv organiziranog kriminala, pa i postiglo stanovite, okom vidljive, opipljive rezultate.

Međutim, svi su uspjesi relativizirani nedavnom dobronamjernom sugestijom, preporukom srpskim vlastima iz Brisela u kojoj se Vladi Borisa Tadića preporučuje da preispita 25 sumnjivih privatizacija velikih firmi u Srbiji.

Samo dvije od tih 25 privatizacija su se obavile u vrijeme ove vlade, sve druge su se desile u vrijeme Vlade Vojislava Koštunice”, slavodobitno ovih dana po predizbornim vašarima poentira predsjednik Boris Tadić. Smetnuo je s uma Tadić da se pravni suverenitet ne potvrđuje i “overava” tako što Tadiću, kao predsjedniku države, Europska unija taksativno pobroji sumnjive, nezakonite, pljačkaške privatizacije nacionalnih resursa, nego se vjerodostojnost vlasti testira i legitimira aktivnostima lokalnih specijalnih tužilačkih ekspedicija…

Nije važna, i ne treba biti bitna bitka Bosne i Hercegovine za bilo kakav status u obitelji normalnih, europskih država, sve dok se ne poravnaju stanovita neusuglašena pitanja.

Najvažnija, nepremostiva zapreka na tom putu jeste kriminal, odnosno nepostojanje volje i namjere da se toj pošasti stane u kraj. Prije tačno deset godina, prema “svim korisnicima” otišla je informacija iz Agencije za istragu i zaštitu (AID) u kojoj je 14 istragom zahvaćenih optuženo za “udruživanje radi počinjenja krivičnog djela” (tada, doduše, po važećem Kaznenom zakonu nije postojao institut “zločinačke organizacije”). Mogu iz glave prizvati sva imena koja su tretirana u toj jezivoj ratno-profiterskoj družini – Edhem Bičakčić, Mustafa ef. Cerić, Hasan Čengić, Bakir Izetbegović, Bakir Alispahić, Fatih Al Hasanein, Alija Delimustafić…

Sva nadležna tužiteljstva, Kantonalno (šef je tad lohotni ambiciozni kantonalni tužitelj Mustafa Bisić) pa i kompromiserski njegov kolega, državni tužitelj Marinko Jurčević, svako iz svojih razloga, ovu je kaznenu prijavu skrivao i kiselio po sudskim ladicama. Pokušavalo se, sistemski, cijeli taj slučaj gurnuti u “zastaru”, ali pošto se tu našlo djela (recimo ubistvo Juke Prazine) koje ne zastarijevaju, nije se uspjelo. Ali dobro, taj predmet, živ živahan, na koncu je završio u Federalnom tužiteljstvu, gdje ga mazi i tetoši glavni federalni tužitelj Zdravko Knežević…

Formalno i suštinski, pravosudne vlasti u Bosni i Hercegovini raspolažu svim zakonskim i iz njih izvedenim podzakonskim aktima. Osiguran im je respektabilan kapacitet neovisnosti od bilo kakvih utjecaja, političkih, tajkunskih, mafijaških, pritisaka, ultimatuma, ucjena. Pravni okvir je bespredmetno i neproduktivno izmišljati i uvoditi u u već kako-tako uspostavljen model, evropski standardiziran i nadziran strogim okom međunarodnih monitora, plaćenih birokratskih dosadnjakovića, međunarodnih eksperata- besposličara sa impresivnim CV-om.

Nema, to hoću reći, nikakve potrebe da se formiraju nova tijela, agencije, odjeli za borbu protiv organiziranog kriminala; barem do trenutka dok postojeće etablirane parazitske pravosudne institucije, kantonalne, federalne, državne, ne podnesu “završni račun”.

 

Izvor:

http://poskok.info/wp/?p=3989

 

29. Aprila 2012. Posted by | Uncategorized | Komentariši